Tragovi iz prošlosti

   U noćima punog mjeseca, poput ove, često sjedim budan i razmišljam o svojoj prošlosti… Ipak šta je to prošlost? Sjećanje na zadnju misao kada smo o nečemu razmišljali, nekom događaju, doživljaju ili osobi, ili stvarna slika nečega što se dogodilo? Stvarna slika nerijetko obojena našim percepcijama, ponekad izmijenjena, ponekad pomiješana sa snovima. Snovima djeteta o jednom izgubljenom kraljevstvu. Bilo kako bilo naš um boji sjećanja prema našim emocijama, našim mislima i snovima. I sada, dok Mjesec obasjava uspavani grad, sjedim u svojoj sobi i vrtim neke stare priče, stare, davno odigrane uloge. Rane dvijehiljadite, Zenica, mala žuta zgrada, stan na prizemlju i prekrasna priroda svuda naokolo. Mjesto gdje pamtim prva sjećanja iz ovog života. Bez tehnologije, bez pametnih telefona, tableta i ostalih čudesa uz samo stari debeli kompjuter koji bi radio petnaestak minuta i koji bi se potom ugasio od pregrijanosti. Pamtim mirise ljeta i vrijeme kada su se zvukovi dječje radosti čuli u malim ulicama, ljetnji raspusti koji traju vječno kao i dječji nestašluci. Čak i tada, u ranom djetinjstvu, i mali grad poput Zenice se činio ogroman. Volio sam ta ljeta, provodeći raspuste s pokojnom bakom, mamom i tatom koji bi nešto kasnije došao s posla, i s vremena na vrijeme i uz sestru koja bi dolazila kući poslije ljetnjih ispitnih rokova. 

  U našoj ulici, ulici djetinjstva, bilo je mnogo djece, ali ipak od svih poznatih imena, svoje djetinjstvo vežem uz ime prijatelja Davuda. Ne sjećam se kad smo se tačno upoznali, kako, ne sjećam se ni njegovog lica ali pamtim dječaka tamnog tena i tamnih očiju. Ti divni ljetnji raspusti, kada sam ranim jutrom, uz svitanje dana i uz jutarnje crtiće očekivao Davudov glas koji me je zvao da izađem vani. Uz prve zrake Sunca, kada je Davud stizao kod nane koja je živela u našoj zgradi, rađali su se i prvi nestašluci. Takvo druženje je trajalo cijele dane, do kasno uz noć, uz kratke pauze za ručak. Brali smo šljive sa obližnjeg stabla i ubacivali ih starici kroz prozor koja je gledala televizor, provocirali smo komšije i davali im nadimke. Zvonili smo ljudima po susjednim zgradama na vrata i bježali, te zvonili na interfon kojekakvim nepoznatim ljudima i pričali gluposti. Krali smo djevojčicama lutkice i bježali, a nerijetko smo dobivali i batine od njih. Kadkad bi u naše bratstvo prihvatili i neku drugu djecu, s kojima bi kolektivno igrali žmurke, ali ipak postojala ta posebna energija koju smo samo mi znali, i kojom smo samo mi zračili. Vraćajući film, ponekad pomislim kako smo bili nemoguća djeca, a ponekad se i posramim sjećajući se nekih nestašluka. Ipak, sada, poslije toliko godina, vratio bih se na jedan dan u te bezbrižne dane, bez straha od novog svitanja, straha od svega onoga što budućnost donosi. Godine su prošle lude u bezbrižnom djetinjutvu, a ide evo deset godina od kako ne vidjeh Davuda. Neke nove uloge su zamijenile one stare, neka nova bratstva zamijenila su jedan cijeli svijet stvoren bez i jedne cigle. Svijet stvoren moćima dječje mašte. 

  Ironično, kako se ne sjećam početka prijateljstva s Davudom, ne sjećam se ni njegovog kraja. Davudova nana, igrom sudbine, puno vremena je počela provoditi u Mostaru, a mi se više nismo toliko viđali. I dan danas ne znam gdja je nestalo to prijateljstvo? Možda tu negdje lebdi u zraku, nevidljivo, kamenjem naše ulice ugravirano, koja šapuće o našim dječjim nestašlucima. Uz svu tehnologiju i društvene mreže, nikad nisam pronašao Davuda u njima. Često sanjam Davuda i svu onu djecu iz ulice. U svojoj mašti zamišljam scene kako bi bilo kada bih slučajno nekada, negdje ponovno sreo Davuda… Da li bih vrisnuo od sreće, ronio melanholične suze ili ostao hladan u strahu od neočekivane reakcije... Pitam se da li se Davud sjeti mene još ponekad i da li se pita gdje se nalazim, što li radim, kako izgleda sada moj život? Da li zna da više ne živim u Zenici? Dugo vremena sam u svima tražio Davuda. Mislim da su dijelom razočarenja u ljude i moje patnje bile ustvari uzrok melanholije i uspomene na djetinjstvo. Nemogućnosti prihvaćanja one mračne strane svijeta, one strane svijeta kakvim on zaista jeste, barem u ovoj materijalnoj razini. S vremena navrijeme nailazio sam na nepotpune “avatare” Davuda s kojima bih jedno vrijeme dijelio svoj svijet ludih snova i mašte, ali vremenom i oni bi se promijenili. Naravno samo nekolicina ih je ostala kao dio mog života dok sam se sa većinom razišao na raskrsnici puteva. Prolaznost svega u ovome svijetu je ponekad blagoslov ponekad prokletstvo. Za većinu poznanastava koje sam stekao u Zenici poslije Davuda je blagoslov, a za moju dušu to je bilo prokletstvo. Tražio sam silno nekoga s kim ću moći podijeliti svoj svijet i ko će moći sa mnom podijeliti svoj, a uz mnoštvo ljudi oko nas ponekad se osjećamo usamljeno, dok je samo jedno biće opet, s druge strane u sred ničega dovoljno da upotpuni prazninu u vama. Takav sam ja u svim odnosima, za mene nema na pola, za mene nema ili-ili. Ili sve ili ništa.

  Rođenjem moje starije nećakinje rodile su se i nove uspomene, a sa njima nova era mog života. Ipak kraja osnovne škole i srednju ne želim pamtiti. Volio bih da mogu nekako zaboraviti na osobu koja sam bio tada. Vjerovatno sam tada “ispucao” karmu iz tri prethodna života. To samo zvijezde znaju, koje kriju tajne naših početaka. Ipak, među tim zvjezdicama krila se i moja nećakinja, koja je bila moje svjetlo i koja me vodila kroz tu noć, makar i deset godina mlađa od mene. Koristio sam svaki trenutak sa njom, tada u toj maloj Zenici, kao da je posljednji, jer ponekada nisam znao šta me sutra očekuje. Čekao sam vikende kao ozeblo Sunce a koristio ih kao da su mi posljednji. Preko sedmice bih molio bogove za prehladu i da u miru očekujem sljedeći čaroban vikend. Vikend u kojem ćemo nećaka i ja gledati crtane, družiti se vani, potpuno sami prohodati cijelu Zenicu… Puno je godina prošlo i od tada, a dok se okrenemo sve prolazi. Rijetko sa svojima i uz nećakinju posjetim Zenicu, a tada u tim rijetkim trenutcima, vratim se do svoje ulice i sjednem na kamen na kojem smo nekoć Davud i ja sjedili. Nije više ogroman kao nekada, a i ulica se ne čini više tako malom. Sunce više ne grije kao tih dvijehiljaditih, jedino možda ja još postojim u njima, sanjajući neka bolja vremena u kojima žive vitezovi, princeze, čudovišta i dobri duhovi… Priznat ću Vam, istinski se bojim budućnosti, bojim se novih padova ali i novih podviga, ali nije vrijeme da se krijem. Htio bih kao nekada, da se okupimo u malim ulicama i zajedno igramo žmurke, zvonimo komšijama na vrata i bježimo, pričamo gluposti na interfon dok smišljamo nove nestašluke... Jedino što mi još ostaje nadati se da među osam milijardi ljudi na svijetu postoji još jedna, moja srodna duša, koja još zna sanjati poslije dvanaest, kao i ja…

- Alek Boras