Kao ogledala…

  Stojim svako jutro ispred ogledala, i čudim se tom nevjerovatnom predmetu. Gledajući odraz svog lica u ogledalu, pitam se, krije li moje lice lica još? Krije li ogledalo odraz svega onoga što jesam, što doživjeh i što ću još doživjeti? Taj mistični drevni predmet reflektuje naše odraze, koji možda i nisu naši. Ko zna šta je zapravo naš odraz? Ko zna što smo uistinu mi ispod sjenki ogledala... 

Možda je i ovaj cijeli svijet igra ogledala. Ogledala u kojima vidimo druge ali nismo sposobni vidjeti svoje odraze u njima. U ovom slučaju ogledalo može biti metafora za svijest koju smo zaboravili. Na empatiju koju smo potisnuli zarad svojih sebičnih ciljeva i prije svega samopoštovanje. 

A ko je taj koji, cijelu ovu igru zna, ko je taj koji pleše sam, i koji tajne ovog maskenbala zna? Ko smo mi u cijeloj toj igri zvanoj život?

  Ispod odraza malih lica i ispod krinki sami smo uvijek sa sobom. Usamljeni i zaboravljeni ali postoji neko u nama ko nas nije zaboravio. Šta je zapravo život? Onaj osjećaj postojanosti koji nikada ne prestaje ili tajanstveni glas u nama koji nas nekad iskušava, nekad kori a nekad nagrađuje? 

Da li je zapisano sve u izlizanim kartama nebeskog tarota, ili nas talasi nose kao ruža vjetova? Nekad mi se čini da je ovaj život na Zemlji jedna pokora koju moramo proći da bi se vratili u svoje izvorno biće i da bi se vratili izvornom biću, nekad kao katarza za greške načinje milijunima života unatrag, nekada kao dar kojeg trebamo cijeniti i štititi.

Čovjek se definira kao svjesno biće, ali zaboravljamo da smo i mi životinja koja ima odgovornost da štiti ostale nezaštićene životinje i živa bića, kao što roditelj štititi svoju nezaštićenu djecu. U ovoj igri riječi i metafora u kojima ogledalo igra glavnu ulogu, možemo li shvatiti da smo mi ovdje samo ogledala. Možemo li vidjeti sebe u tuđoj koži, možemo li razumijeti da smo svi nekada bili bića koja nas okružuju? Od kamenja do svetaca sve do zlikovaca, serijskih ubojica i najstrašnijih demona. 

Iz astrologije naučih da smo svi ogledala jedni drugih i da svi postojimo u natalnim kartama jedni kod drugih. Od kamenja i trave koje gazimo svakodnevno, do naših prijatelja i smrtnih neprijatelja. Neki to zovu karmom u potrazi za mokšom, neki iskušenjem... Zašto onda sudimo jedni drugima kad smo u tuđim odrazima svi isti? 

Zašto smo jedni protiv drugih kad smo svi jednako okrunjeni krunom grijehova, jer da nije tako ne bi bili u ovom svijetu gdje lijemo slatke suze i kušamo gorku ljubav, već u nekom boljem, puno ljepšem, gdje mali mistični dječak vječno svira svoju flautu od koje i ptice na granama svojih nebeskih kalpavrikša drveća zastaju i liju suze ljubavi.

U igri materijalnog postojanja u koju smo upleteni šarenim klupkom na čijem se kraju uvijek krije tajna, upakirana crvenom ili crnom mašnom, zaboravljamo zastati i pogledati svijet oko sebe. Vidjeti svoj odraz u kapljicama kiše, u šljunku na tlu, u pticama koje pjevaju na grani, u ribama koje plivaju rijekama, jezerima i morima, da ne govorimo o ljudima, prijateljima i neprijateljima i slučajnim prolaznicima. Možda smo previše zavrtjeli ovaj rulet, ili smo upetljanji u banjanovo korijenje ili u klupko sebičnosti i oholosti koje ne može razmotati ni boginja Ariadna koja je Tezeju pokazala izlaz iz labirinta užasa, niti nebeske vile čuvarice. 

Znanje i samopoštovanje nam je potrebno da bi imali empatiju prema drugima, jer drugi ne postoje, oni su na kraju krajeva samo odraz nas samih. Potrebno nam je znanje koje daju samo oni mudri i oslobodjeni. 

To su ljudi koje ne možemo vidjeti na malim ekranima, niti lažni četverorazredni kvaziučenjaci koji prosipaju floskule u moru vražjeg otpada, koji nas od malih nogu plaše rajem i paklom. Šta su raj i pakao, kada se ove dvije suprotnosti svakog trena spajaju u nama samima? To naprosto srce bira..., a na kraju krajeva ipak Sunce je samo zrno Svemira a more jedna kap velika... Za nekog velika za nekog mala... Ponekad je mali korak do slobode veći nego pola Svemira, ali i za taj mali korak potrebno se boriti. Mislim da promjena svaka počinje od nas samih. Zato ne sudimo drugima, ni onima koji drukčije razmišljaju od nas, ni one za koje mislimo da su u krivu. 

  Astrologija kaže da je svjesnost sposobnost da sebe vidimo u odrazima drugih. Kad bi sebe na tren stavili u cipele naših neprijatelja, u ovom svijetu ne bi bilo stoljetnih ratova, razaranja i stradanja kojima svjedočimo. Lako je sebe vidjeti u odrazu istomišljenika, lako je vodu pretvoriti u paru, ali izazov je vodu pretvoriti u vatru i obratno. Onaj ko to uspije zaista je mudar čovjek. 

U ovom materijalnom svijetu, možda smo mi nekada, u nekim prošlim životima bili taj neprijatelj, terorista, serijski ubojica o kojem čitamo na portalima, janje probodeno na ražanj, posjećeno stablo ili spužva na dnu oceana osuđena na vječnost. Svako zaslužuje saosjećanje, što ne znači da svako zaslužuje da njegova djela budu oproštena, kao što ni nama nisu, te patimo u ovom prolaznom svijetu. Pogledajmo sebe u ogledalu svakog jutra i zapitajmo se... Osvrnimo se i pogledajmo se u očima drugih..., jer tamo gdje ovaj karneval, uloga imena i likova prestaje, život počinje... Ali šta ja znam o svijetu i životu? Ja sam u duši samo dvanaestogodišnji dječak u tijelu dvadesettrogodišnjaka...

Alek Boras

Kraljević i kipar

 Prvi korak je uvijek najteže napraviti. Napisati prvu riječ ili stih. Probiti taj led i prelomiti, napraviti neku promjenu u sebi. Svaki naredni korak je lakši, onaj koji nas vodi ka cilju. Tako i ja započinjem ovaj, prvi članak. Nedavno sam napunio dvadeset i tri godine, te ovaj period provodim u razmišljanju obuzet nekom nostalgijom ali i zimskom euforijom. 

Da li sam zreliji, pametniji, mudriji, da li sam nešto naučio, da li sam spoznao sebe..., nisam siguran… Još uvijek su mi u srcu kao nekad bajke, mitovi i legende, vile, dobre vještice, čarobnjaci, zmajevi, ponekad zlikovci koji žele unijeti nemir u vesela srca, ali sa dobrotom koja na kraju uvijek pobjeđuje. Jedno ipak shvatih, cijeli ovaj svijet je baziran na krugovima samsare, na ciklusima koji se neprekidno ponavljaju. Godišnja doba, rođendani, razne godišnjice, planete kruže oko Sunca, Svemir ovaj cijeli kruži oko nekog većeg Svemira... i tako... sve je isto, skoro pa blistavo, blizu i daleko, a opet naizgled sve se mijenja. 

Ciklusi se okreću, ratovi i mir, kolo sreće i nesreće, a ipak jedna stvar, kako mi se čini, ne mijenja se. Naša srca… I dalje sam isti onaj dječaćić, dvanaestogodišnjak koji se raduje malim stvarima, druženjima koja se pamte, avanturama i putovanjima, i dalje sa istom strašću, kao nekad, gledam crtane filmove, slušam stare pjesme, maštam i "motam" iste fimove u svojoj glavi. Možda griješim, možda sam ja taj koji je zaostao, dok se oko mene sve mijenja...

Ko će znati... Nekad’ mi se cijeli ovaj život čini kao jedna igra imena i uloga, titula i slave kada, kao glumci nekih loših serija zaboravljamo svoju pravu prirodu. Kada zaboravljamo pogledati u naša srca i sjetiti se naših djetinjstava kad smo čisti i neokaljani materijalim radovali se, pjevali, plesali, smišljali nestašluke, igrali žmurke i zvonili na vrata komšijama te bježali... Zaboravljamo se vratiti u onaj osjećaj koji postižemo dubokom meditacijom kada ne vidimo razliku između sebe i drugih. 

Kada ne znamo gdje počinjemo mi a gdje neko drugi. U kontekstu toga ispričat ću Vam jednu priču, koju je meni prije više godina ispričao drag prijatelj. Nisam siguran sjećam li se jasno te priče, ili su mi neki detalji, mjesta i vremena pobjegli u dubine oceana moje mašte, ali ispričat cu Vam ovu priču onako kako je ja se sjećam, za dozom konfabulacije. Neka se priča zove "Kraljević i kipar".

 Nekada davno, puno milenija prije nove ere, u nekom puno boljem svijetu, puno ljepšem i čarobnijem, kada su polubogovi, anđeli, vile, vještice i brojna mitološka bića živjeli na Zemlji, dok je cijela Zemlja pamtila samo jednu državu, svetu Bharatu, živio je jedan mladić koji je od malena volio kiparstvo. Bio je strastveni kipar, niko, pa čak ni njegovi roditelji nisu znali od koga je naučio klesati tako lijepe skulpture, statue, murtije božanstava i još mnogo toga... Rodio se s tim darom, od najobičnijeg kamena činio je čuda. 

Ipak njegova najveća ljubav bili su slonovi. Volio ih je jako, puno je vremena provodio posmatrajući ih, kao i ljude koji su se brinuli o njima. Izrađivao je prekrasne figure slonova, od različitih materijala… kamena, mramora, mesinga, zlata i srebra… velike i male... Slonovi su mu bili bez premca. Toliko je strastveno izrađivao figure slonova da se glas o njemu daleko proširio i stigao sve do kralja. 

Kralj je imao jednog sina, i silno je želio da njegov sin nauči klesati figure slona. Kako je mladi kipar postao poznat, počeo je davati instrukcije onima koji su željeli naučiti klesati. Kralj je tako odlučio potražiti mladog kipara i zamoliti ga da prihvati njegovog sina, mladog kraljevića za svog učenika. Nakon dugog putovanja, kralj i kraljević su pronašli kiparevu radionicu, a mladić je bio počašćen sto ima priliku kraljevića naučiti svom zanatu. Mladić je odmah dao kraljeviću sav potreban klesarski alat i jedan kamen. Objasnio mu je šta je potrebno raditi, ali činilo se da kraljeviću i nije sasvim bilo jasno...

Kraljević zbunjenim tonom tada upita mladića kipara: "Hvala ti od srca na instrukcijama, i na materijalu potrebnom za izradu slona, ali što zapravo ja moram raditi?" Mudri mladić mu tada odgovori: "Kiparstvo je jedan predivan zanat. Alat predstavlja naš um, vrlinu, a kamen smo mi sami. Da bi napravio prekrasnog slona od ovog, običnog kamena veličine tvoje šake, tvog srca, moraš samo otkloniti ono što nije slon, baš kao što svako od nas mora otkloniti ono što nismo mi da bi naša srca zablistala. Proces nije lagan i bit će puno prašine, možda i ozlijediš svoje ruke, ali jednom kad od kamena napraviš figuru divnog slona, shvatit ćeš da se to žrtvovanje isplatilo.". Tako je kraljević vremenom shvatio poentu kiparstva, ali i života, te je tako svakog dana bivao sve bolji u ovom predivnom zanatu, ali ono što je još vaznije, postajao je i bolji čovjek, koji će jednoga dana naslijediti svoga oca.

 Tu je ovoj kratkoj priči kraj… Mada ne volim davati tumačenja niti insinuirati poruke koje pisac ili govornik želi poslati, to nikada nisam volio, ni na časovima lektire u školi. Ja sam određenu priču, roman ili pripovijetku shvatio na taj način, moj prijatelj na neki drugi i to je okej. Ali jedna činjenica da bude jasna - sve što blista zahtjevalo je puno žrtvovanja i odricanja, kao slon napravljen od kamena u ovoj priči. Da li smo spremni da žrtvujemo imena, prezimena, titule, slave, uvjerenja, sva uvjetovanja da bi naša srca zablistala ili ćemo se prepustiti kratkom igrokazu, iluzijama i zabavi te ciklusima samsare da nas nose kao što divlje more nosi brodove i barke? E sada kako izaći iz te samsare, za to nemam lijek, to moramo pitati mudrace i vjerodostojne duhovne učitelje... 

Hvala Vam na pažnji i do neke naredne prilike... do narednog čitanja šaljem Vam lijep pozdrav!

Alek Boras