Šta nas uistinu čini sretnima?

  U prirodi čovjeka je težnja ka boljem i sretnijem životu. Očekujemo velike promjene koje će iz temelja promijeniti naš život. Često zamišljam sebe u nekim drugim okolnostima, kad bi se ta jedna osoba samo pojavila u životu, kako bi život bio sretniji ili kad bih barem imao to i to, kad bih živio u nekom posebnom mjestu... Ipak u trci sa vremenom, novcem, okolnostima shvatio sam da gubim sebe a moje želje se mijenjaju kao i sve u ovom svijetu. Želju koju sam nekoć imao zamijenio sam novim željama, da bi kasnije se vratio na neke stare… Ipak u tom plesu života zaboravljamo da male stvari su upravo te koje vode ka velikim promjenama, zbog kojih osjećamo i vidimo da život ima boje. 

  Ako ste čitali moje prethodne članke možete zaključiti da nisam imao jednostavno odrastanje. U svom srcu prošao sam svih devet razina pakla Danteove Božanske komedije ne bih li našao svoju sreću. Ne mogu reći ni sada da sam je pronašao, jer sreća ne pripada ovom materijalnom svijetu prema Šrila Prabupadu. Nadalje, sreća je ideal koji se nalazi u spoznaji da smo ovdje samo putnici koji traže svoj dom, svoje utočiše u svjesnosti Boga. Ipak želio sam oduvijek biti umjetnik, i borio sam se godinama sa vjetrenjačama da se jednom u životu čuje moj glas. Taj mali glas koji će napraviti neku promjenu. Vjerovao sam da sam, poput heroja makar i ulice, taj koji može doprinijeti boljem svijetu. Dok sam tražio idealnu umjetnost koja će biti originalna, sapleo sam se u niti isprepletene životnim lekcijama. Htio sam biti slikar, ali su se boje svemira pomješale u paleti mog astralnog bića. Želio sam pjevati, ali život je za mene spremao drukčiju pjesmu. Jurio ljude, nove stvari, pratio različite furke i fazone, vodio blogove na internetu, u vrijeme kada su blogovi bili još i popularni (dok ih nove društvene mreže nisu zamijenile), upoznavao različite ljude koji su tvrdili da su u igri ega ovo ili ono, nešto kao bogovima izabrani, koji su za jedan osmijeh tražili previše…

  I tako, dok čekao sam Godota, u vrućim ljetima, kao što je i ovo, kraj mene sva blaga svijeta prošla su ta, neopaženo… Za sreću ne treba tako mnogo a ipak je treba znati osjetiti. Ništa spoljašnje neće nam donijeti sreću. Samo naša percepcija svijeta, onda kada prestanemo juriti, kada se osvrnemo oko sebe i vidimo zalazak Sunca, cvijet koji otvara svoje latice u zoru, kao što i mi otvaramo svoja srca, ljude koji hodaju ulicom i ponekad nam se nasmješe. Sreća je vidjeti ptice kako pjevaju svoje iste pjesme, šapat vjetra kroz lišće, poziv prijatelja koji nam nedostaje, lijepa riječ i topao zagrljaj. Dobra djela koja činimo nesebično, bez potrebe za uzvračanjem vjerujem da su vrhunac sreće. Ništa na ovom svijetu ne pripada nama osim naših djela rekli bi stari ljudi. Zašto onda trčimo i sekiramo se? Šta ako i propustimo vlakove, ako i nismo uvijek prvi? Samim postojanjem jesmo prvi sami u sebi, posebni i savršeni kakvi jesmo. Bili heroj ili mrav, prosjak ili car, stablo ili mali žbunj. Svako u ovom svijetu ima svoje mjesto, a bez i jednog tog malog mrava, bez te jedne ptice na našem krovu, bez tog jednog nasumičnog drveta ili bez nas samih, ovaj svijet bi izgubio ravnotežu, Vasiljeni bi nedostajali. Ništa ne bi bilo isto, kao što je. I more je samo jedna kap velika, a Sunce zrno svemira. Sve se dešava i sve je onako kako mora biti, a osvrnuti se oko sebe i zapaziti taj sinhronicitet, o kojem je čuveni Jung govorio je ta prava umjetnost, umjetnost života.

  Dok završavam svoje priče, koje u mojoj glavi imaju stotinu i jednu opciju raspleta, odlučio sam Vas počastiti ovim malim člankom. Za kraj šta me uistinu čini sretnim? Ovaj život, porodica, razgovori, pustolovine i druženja, priroda, duhovnost, božanstva, knjige, astrologija, tarot karte, slike i statue, stari crtići i lutke… Šta Vas čini sretnima? Ako pročitate ovaj članak izdvojite par trenutaka i napišite komentar ispod članka i podijelite. Možda baš Vi nekoga usrećite. Za ovaj članak me nesvjesno inspirisala moja prijateljica Suzanna, koja inače živi i radi u Belgiji, a sinoć me je nazvala i rekla mi je kako ju oraspoloži razgovor sa mnom. Osjećanje je naravno uzajamno, a ovaj članak posvećujem njoj, pročitala ga ili ne. <3

Do nekog sljedećeg čitanja,

Voli Vas vaš

- Alek Boras