Šta i da jesam?

Postoje ljudi koji cijeli život žele biti prihvaćeni. Mijenjaju glas, skrivaju emocije, paze kako hodaju, kako pričaju, šta vole i koliko osjećaju. Sve to kako bi postali verzija sebe koja manje smeta drugima.

Isto sam pokušavao dugo vremena, ali nije išlo.

U nadanjima da postanem “normalniji”, gubio sam svoju osobnost, svoju prirodu, svoj identitet, svoja interesovanja i na kraju priliku da budem sretan.

Puno toga sam stavio na kocku zbog želje da budem prihvaćen, što se nije dogodilo. Velika cijena koju sam platio da budem prihvaćen nije me spasila tuđih predrasuda. Postoji u meni nešto jače, poput snage svemira koja je tinjala mojim venama i čekala trenutak da bude slobodna.

Emocije sam doživljavao dublje, ljude sam osjećao jače, tišine koje govore i poglede koji zadiru u dno duše. Hipersenzitivan sam, ili kako bi mistici rekli ja sam “indigo dijete”.

Čovjek se naprosto umori od pretvaranja. Dok srce gori poput ognja, dozivajući anđele i vile da ga povedu sa ove planete shvatite da vrijeme nikoga ne štedi. I tako jednog dana pustih sve i preobrazih se i psihički i fizički u verziju sebe prema svojoj osobnosti i interesima. I ne nisam prihvaćeniji, sude mi i dalje i stariji i mlađi a da nisu ni pokušali upoznati me. Nemam zlata, nemam blaga, nemam životnu saputnicu i nemam ništa osim snova, ali imam sebe i svoj ponos.

U svijetu u kojem učimo o liberalizmu, ravnopravnosti i ljudskim pravima i dalje niko ne govori koliko je teško biti muškarac sa emocijama.

Od malena smo naučeni da budemo jaki, da ne plačemo, ne govorimo, izdržimo, da ne pokazujemo emocije. Pa da li je to ravnopravnost i liberalizam kojem težimo?

Ne bih rekao!

Ako muškarac nema pravo da osjeća, koliko smo zaista slobodni?

Čitam nedavno na vijestima, mladi muškarci se pozivaju u susjednim zemljama da služe vojni rok. I dok brojni pasivni komentatori podržavaju takve reforme, govoreći o kojekakvim vrlinama i disciplinama ja se i dalje pitam… Zašto? Zbog čega?

Od koga da se brane? Da li ne shvaćaju da smo svi mi zajedno braća i sestre stanivnici ovoga svijeta?

Ne shvaćaju kad bi svijet zamijenio puške za ruže, ljubav bi procvjetala tamo gdje je nekad’ vladala mržnja.

Ali ko sam ja da o tome govorim? Dječak u tijelu dvadesetčetverogodišnjaka koji čita zvijezde i sudbine na izlizanim kartama tarota… Onaj “ludak” u šarenoj odjeći koji pleše na ulici i sanja o nekim dalekim zemljama i davnim vremenima…

Šta i da jesam?

Ne diram u druge ljude.

Kozmopolita sam.

Živim svoj život u neprobojnoj sjeni.

Ne zanimaju me tuđi životi.

Imam drukčija uvjerenja.

Imam drukčije interese.

Proživljavam emocije na drukčiji način…

Uzori su mi samo mudri koji su mijenjali svijet na bolje.

Srce svoje dajem samo onima iskrenima, koji lete iznad kukavičjeg gnjezda.

Pa šta?

Ako je moja sreća grijeh, neka bude moj jedini grijeh. Nisam savršen, ni čovjek ni muškarac za pojedine. Ali zapamtite, da sudite krivom čovjeku.

Osobe poput mene ne uništavaju ovaj svijet, ne sijaju podjele među ljudima niti tuđe potomstvo stavljaju na kocku šaljući ih na vojne rokove, koji bi kasnije mogli poginuti za tuđ’ narod, ni krivi ni dužni.

Ne mogu reći čuvenu biblijsku izreku “nek baci kamen ko je bezgrešan”, jer je trenutni svijet daleko od nebesa… Ali barem kad gađate, gađajte na pravu adresu.

A ja? Umorio sam se od objašnjavanja ljudima. Nismo svi rođeni da budemo isti. Ispričavam se, ali ne tražim da me svi razumiju. Tražim samo da budem ono što jesam.

I na koncu, pitam vas, šta i da jesam?

Do čitanja,

Alek Boras.