Stranac

  Vjerujem da se svako u životu bar jednom osjećao kao stranac. Stranac u svojoj koži, u svojoj okolini, obitelji, stranac na ovoj planeti. Da budem iskren sa Vama tako se vrlo često osjećam još od najmlađih dana. Upravo zbog toga sam sa Vama odlučio podijeliti, ovdje na blogu, jednu ispovijest, gdje me možete bolje upoznati ili barem pokušati razumijeti. Uvijek sam bio privučen mističnosti ovog svijeta i tražio neku slamku spasa, kamen mudrosti smisao u besmislu života. Kao dijete, gledao sam ovaj svijet kao na čudesno mjesto, gdje su ljudi pošteni, iskreni, ponekad mušićavi ali gdje uvijek dobro pobjeđuje sijenke koje su u svima nama. Vjerovao sam u vile, čarobnjake, dobre duhove, bogove i u što šta još ne. Zapravo, nije se ni danas ništa promijenilo osim što sam promijenio viziju sredine koja me okružuje. Ne pronalazim se u ovoj koži, u ovoj državi gdje ostaci rata, trauma i mržnje ključaju u ranjivim srcima ljudi. Imam divne roditelje koji me nikada nisu uslovljavali ničim, niti tradicijom, niti religijom, niti kojekakvim lancima porodičnog naslijeđa, i na tome sam im vječno zahvalan. Mogu reći da imam rijetko najbolje roditelje koji se mogu pronaći na Balkanu. Usadili su u mene moralne vrijednosti ljudskosti i dobrote bez potrebe za uslovljavanjem. Nekoć sam mislio da su svi ljudi takvi i otvoreni, ali kad živite u malom mjestu poput moje rodne Zenice još od najmlađih dana djeca Vas pitaju o Vašoj nacionalnosti, Vašoj religiji, Vašoj porodici… Moja porodica nema religiju, samo duhovnost, vjeru u Univerzalno dobro. Nemamo heroje za sjećanje niti čuvenu prošlost, osim buržujskih predaka sa majčine strane, koji imaju tek neko dalje balkansko porijeklo. 

  Nisam se nikada osjećao kao vlasništvo svojih roditelja, niti su me roditelji tako tretirali. Uvijek sam se osjećao kao nomad iz svemira koji je sa jakim razlogom došao ovdje, na Zemlju. Cijeli materijalni život mi nikada nije imao smisao. Od malih nogu, još od doba vrtića ste u kandžama tržišta, kasnije u osnovnoj školi, kroz srednju, fakultet, onda se zaposlite, radite, radite, u najboljim okolnostima odete u mirovinu i umrete. Zar je samo to smisao ovog života? Zar je život samo kupi-plati i igra titula? Školovanje je važno, daleko od toga, kao i posao. Ipak za koga mi zapravo radimo? Postoji li neki dublji smisao tog rada i te igre zvane život osim “utrke štakora za sirom”? Postoji li nešto lijepo u trenutku kada shvatimo da je sve isto, a sve se mijenja, sve stoji, a život i ljubav vječni su. Nije to ljubav muškarca prema ženi, roditelja prema djetetu niti prijatelja prema prijatelju, to je ljubav i ljepota življenja, umjetnost života. Kada zastanemo i pogledamo rosnu travu u zoru, zalazak Sunca u kasno poslijepodne, mjesečinu koja obasjava rijeku, vjetar koji se probija kroz lišće, kapljice kiše koje melodično kaplju sa malih listova. Takav je moj svijet, svijet u kojem priroda i istinska ljubav i svjesnost pobijeđuju ono nesvjesno. Moj arhetip je ciganin, duge kose, šarene odjeće cvjetnih uzoraka i tamnog tena koji je ispao davno iz svoje čerge i koji se životima rađa i umire tražeći svoj dom, svoju čergu. Moji uzori nisu nikada bili nabildani dečki, nogometaši, košarkaši, igrači kriketa, već pjesnici, pisci, pripovjedači bajki, cirkuski umjetnici, duhovni učitelji i mistici. Sjećam se u djetinjstvu, dok su druga djeca igrala nogomet i trčala za loptom, ja sam satima pisao bilješke o egipatskim bogovima, te o indijskim divnim običajima, čaroliji svoj i duhovnom bogatstvu koje krije taj svijet. To je bio mog srca glas, glas koji je pozivao i vjerovao da promjenit će se naš svijet. 

  Prvi problemi za mene počinju onda kada se moj svijet sudario sa svjetovima drugih ljudi, još u osnovnoj školi. Nekada je bilo simpatično, i te manje provokacije, zadirkivanja, dok nije sve prešlo u oblik psihičkog pritiska. Kasnije u srednjoj školi došlo je nerazumijevanje, nezainteresiranost drugih za mene i moj svijet. Nesklad i moje nerazumijevanje ograničenja svjesnosti i ogorčenosti koju nose mladi ljudi od svojih roditelja posljedicom rata znatno su pomogli nepodnošljivoj agoniji moje duše. Sve je to kulminiralo u eru mog bunta. Ne mogu sada kriviti te mlade ljude, jer u njima je usađeno sjeme bijesa, mržnje i osvete zbog ratnih zločina, zbog krvoprolića i možda kao žalost za osobama koje su njihovi roditelji izgubili u ratu. Ipak, kao kolateralna šteta sukoba u kojem nisam sudjelovao, kao niti jedan član moje porodice, u meni se probudila ista takva ogorčenost i gnjev, ali i potreba da napokon svijetu pokažem šta nosim u sebi. To je bio čudesan trenutak, kada sam prestao skrivati svoj svijet, kada sam se otvorio i izvana i iznutra. Pustio sam kosu poput hipija, šminkao oči poput slavnih drevnih faraona i čarobnjaka, lakirao nokte u crno poput rock zvijezde, okrunjen srebrnim šljaštećim nakitom, mističnom tamnom odjećom ogrnut i ponekada sa prošaranom kosom različitih boja prirode. Koliko je taj trenutak puštanja svega na vidjelo, suočavanja sa sobom i sa svijetom oko sebe bio moćan ne može se opisati niti stotinama epiteta. To je osjećaj kao da se sve sile Univerzma spoje u jedan savršen trenutak i naprave remek-djelo lude mašte. Ipak sreća nije dugo trajala jer sam postao meta ukalupiranih mladih ljudi koji, osim što me nisu pokušali razumijeti, nazivali su me kojekakvim pogrdnim imenima. U tim trenutcima bolilo me je jako u prsima, do te mjere kao da mi se srce raspada. Nikada neću zaboraviti tu bol.

  Potrošio sam svoju dobrotu na krive ljude, lažne prijatelje i snove koji se ne ostvaruju. Bio sam na samom dnu, raskrsnici puteva koji ne vode nikuda, raskrsnici između želje za životom i suicidnih misli koje su kao crne rijeke tekle mojim umom. Ni silni psiholozi koji su željeli promijeniti moje neukrotivo srce ni psihijatri ni antidepresivi nisu mogli zaliječiti rane presječenih vena, koje su bile samo preslika razbijenog srca. U svojoj boli i gnjevu povrijedio sam svoje bližnje, uključujući porodicu i neke prijatelje, ali se istinski kajem. Ispao sam ja negativac u nekim trenutcima. Žao mi je što su neki ljudi izašli iz mog života zbog mog bijasa i ogorčenosti, ali vjerujem da je tako trebalo biti i nadam se da su mi u dubini svoje duše oprostili. Loše odluke, krivi potezi, ranjivost natjerali su me da vjerujem krivim ljudima koji su u mojoj boli i sljepoći vidjeli priliku da iz mene izvuku sopstvenu korist, čak i nakon preseljenja u Sarajevo. Usprkos upozorenjima mojih bližnjih i roditelja zbog kojih sam i ostao između ostalog još tu sa i koji su mi bili dvije krijesnice svjetla u gustoj tami, i dalje sam vjerovao tim ljudima i puštao ih čak i u goste. Napravio sam tada mnogo grešaka koje su me koštale još jedanputa mog duhovnog mira. U tračku nade nove sredine, novi pad, nova lekcija, ponovno na ivici između Nigdjezemske i ništavila… Išle su moje dvadesete, a u sebi sam osjećao sve patnje i nesreće ovog svijeta. Tada, sasvim slučajno, negdje na radiju čuo sam pjesmu “Hare Krishna Mashallah” i sjetio sam se svojih egipatskih i indijskih božanstava, sjetio sam se svojih Winxica, vila, bajki, čarolija koje sam zaboravio uljed dugogodišnje unutarnje borbe. Počeo sam štovati Gospoda Šivu i Majku Kali uz upute mojih online prijatelja iz Indije. Ipak ni Šiva ni Kali nisu bili ta Vrhovna Istina niti Svevišnja Božanska Ličnost koju sam tražio, ali bili su moj prvi doticaj sa nečim čarobnim iz prošlosti daleke kao antika. Pročitavši Bhagavad-Gitu i skraćenu verziju Ramayane skinuo sam crnu odjeću sa sebe i gustu tamnu šminku, te ju zamijenio cvjetnim i šarenim uzorcima, kao nekad, kao što sam maštao u djetinjstvu. Crno obojanu kosu zamijenio sam prirodnom dugačkom smeđom, a crne okvire naočara zamijenih lenonkama. I u tom trenutku po prvi puta u životu sam osjetio pravu podršku i pravu istinsku ljubav koja je ugrijala moje srce, makar i nakratko. 

  Budući da je Bosna zemlja bez prošlosti, kao ukleto mjesto gdje sve dobro prekriju crne sijenke, pronaći dobro vodstvo u istoj je jako teško, i upravo zbog toga sam više puta bio razočaran i u domaće indologe, mistike isl. Promijenio sam zajednica, susreo kojekakve učitelje, prihvatao raznorazne inicijacije yogičara koje su beskorisne, dok nisam našao utočište u indijskom Društvu svjesnosti Krišne. Lik čuvenog Šrila Prabhupada uvijek je bio moj spas, moja jedina i zadnja nada. Onoga trenutka kada sam prihvatio Krišnu i Krišnine bhakte za svoju čergu koju sam tražio, završila je era mog bunta. Nemam namjeru nametati svoja uvjerenja ljudima, ali volio bih da ovaj članak dođe do nekoga ko se istinski osjeća stranacem na ovome svijetu, kao ja cijeli život. Ko ne vidi izlaz, a ko nije uvjetovan etiketama i krinkama. Želim da znate da onda, kada imate snage samo još za kraj, prava avantura počinje! Poslije cijelog ludila događaja u ovoj državi-džungli, shvatio sam da mržnjom ne možemo ugasiti mržnju, da sklad ne možemo postići bijesom niti buntom, već mirnim putem. Ljubav je lijek za sve rane, a  da probudimo ljubav trebamo vjerovati. Ipak vjerovati nije sasvim jednostavno, zato nam treba vjerodostojno vodstvo, vjerodostojni učitelji i prijatelji. Učitelji kojima nećemo biti samo brojka da popune normu, već onim pravim, učiteljima života koji su spremni u svaka doba dana ili noći razgovarati sa nama. To je ljubav koja ne prestaje kao ni naša svjesnost, bili u tijelu ili ne, spavali ili bili budni…, barem kako kaže čuvena Bhagavad-Gita. 

  Iako nova avantura za mene je tek počela i nova era života je u punom jeku novih događaja, novih ljudi i okolnosti, shvatio sam da je moj unutrašnji svijet moj dar koji trebam njegovati i čuvati, a Svjesnost Krišne, taj divan sjaj, u koji, nadam se da ću se jednoga dana vratiti nakon bezbroj avantura i misija u ovom životu zbog kojih sam se vratio na ovaj planet još jednom. Nova snaga je ušla u mene i ne jurim više ljude, a svako ko mi priđe sa dobrim namjerama, dobrodošao je, što ne znači da ću mu na dlanu dati svoje srce iskreno i naivno kao nekoć. Sada sam ja taj koji bira saputnike, i nije me strah dokle god nosim Indiju u svom srcu. Ne znam šta je Indija, kako izgleda, nikad nisam bio u Njoj, a i kad, odnosno ako odem i dalje ću biti stranac u toj divnoj Indiji… Možda će me tamo neki ljudi čudno gledati, možda ću opet dobiti osudu ili kritiku, ali spreman sam na sve, makar bio ponovno prozvan zbog svog svijeta kojeg nosim u srcu. Manje me boli biti na stupu srama zemlje koja mi je dala spas, nego u zemlji bez prošlosti i budućosti kakva je moja Bosna. Jedva čekam trenutak, kada sa porodicom, napokon napustim Bosnu i Hercegovinu, moju ovoživotnu domovinu koja je bila moja duhovna učiteljica, ali ipak Bosno, želim ti promijenu u kojoj će tvoji ljudi iste krvi shvatiti da nisu stranci obljepljeni besmislenim etiketama nacionalnosti i religija, već harmoniju u kojoj će ljudi jedni druge gledati kao na braću i sestre. Bosno, neću zaboraviti tvoje boje, mirise i zvijezde na zastavi, ali u tebi nema više mjesta za kosmičkog nomada.

Do nekog sljedećeg posta, lijep pozdrav!

Alek Boras