Kraljević i kipar

 Prvi korak je uvijek najteže napraviti. Napisati prvu riječ ili stih. Probiti taj led i prelomiti, napraviti neku promjenu u sebi. Svaki naredni korak je lakši, onaj koji nas vodi ka cilju. Tako i ja započinjem ovaj, prvi članak. Nedavno sam napunio dvadeset i tri godine, te ovaj period provodim u razmišljanju obuzet nekom nostalgijom ali i zimskom euforijom. Da li sam zreliji, pametniji, mudriji, da li sam nešto naučio, da li sam spoznao sebe..., nisam siguran… Još uvijek su mi u srcu kao nekad bajke, mitovi i legende, vile, dobre vještice, čarobnjaci, zmajevi, ponekad zlikovci koji žele unijeti nemir u vesela srca, ali sa dobrotom koja na kraju uvijek pobjeđuje. Jedno ipak shvatih, cijeli ovaj svijet je baziran na krugovima samsare, na ciklusima koji se neprekidno ponavljaju. Godišnja doba, rođendani, razne godišnjice, planete kruže oko Sunca, Svemir ovaj cijeli kruži oko nekog većeg Svemira... i tako... sve je isto, skoro pa blistavo, blizu i daleko, a opet naizgled sve se mijenja. Ciklusi se okreću, ratovi i mir, kolo sreće i nesreće, a ipak jedna stvar, kako mi se čini, ne mijenja se. Naša srca… I dalje sam isti onaj dječaćić, dvanaestogodišnjak koji se raduje malim stvarima, druženjima koja se pamte, avanturama i putovanjima, i dalje sa istom strašću, kao nekad, gledam crtane filmove, slušam stare pjesme, maštam i "motam" iste fimove u svojoj glavi. Možda griješim, možda sam ja taj koji je zaostao, dok se oko mene sve mijenja... Ko će znati... Nekad’ mi se cijeli ovaj život čini kao jedna igra imena i uloga, titula i slave kada, kao glumci nekih loših serija zaboravljamo svoju pravu prirodu. Kada zaboravljamo pogledati u naša srca i sjetiti se naših djetinjstava kad smo čisti i neokaljani materijalim radovali se, pjevali, plesali, smišljali nestašluke, igrali žmurke i zvonili na vrata komšijama te bježali... Zaboravljamo se vratiti u onaj osjećaj koji postižemo dubokom meditacijom kada ne vidimo razliku između sebe i drugih. Kada ne znamo gdje počinjemo mi a gdje neko drugi. U kontekstu toga ispričat ću Vam jednu priču, koju je meni prije više godina ispričao drag prijatelj. Nisam siguran sjećam li se jasno te priče, ili su mi neki detalji, mjesta i vremena pobjegli u dubine oceana moje mašte, ali ispričat cu Vam ovu priču onako kako je ja se sjećam, za dozom konfabulacije. Neka se priča zove "Kraljević i kipar".

 Nekada davno, puno milenija prije nove ere, u nekom puno boljem svijetu, puno ljepšem i čarobnijem, kada su polubogovi, anđeli, vile, vještice i brojna mitološka bića živjeli na Zemlji, dok je cijela Zemlja pamtila samo jednu državu, svetu Bharatu, živio je jedan mladić koji je od malena volio kiparstvo. Bio je strastveni kipar, niko, pa čak ni njegovi roditelji nisu znali od koga je naučio klesati tako lijepe skulpture, statue, murtije božanstava i još mnogo toga... Rodio se s tim darom, od najobičnijeg kamena činio je čuda. 

Ipak njegova najveća ljubav bili su slonovi. Volio ih je jako, puno je vremena provodio posmatrajući ih, kao i ljude koji su se brinuli o njima. Izrađivao je prekrasne figure slonova, od različitih materijala… kamena, mramora, mesinga, zlata i srebra… velike i male... Slonovi su mu bili bez premca. Toliko je strastveno izrađivao figure slonova da se glas o njemu daleko proširio i stigao sve do kralja. Kralj je imao jednog sina, i silno je želio da njegov sin nauči klesati figure slona. Kako je mladi kipar postao poznat, počeo je davati instrukcije onima koji su željeli naučiti klesati. Kralj je tako odlučio potražiti mladog kipara i zamoliti ga da prihvati njegovog sina, mladog kraljevića za svog učenika. Nakon dugog putovanja, kralj i kraljević su pronašli kiparevu radionicu, a mladić je bio počašćen sto ima priliku kraljevića naučiti svom zanatu. Mladić je odmah dao kraljeviću sav potreban klesarski alat i jedan kamen. Objasnio mu je šta je potrebno raditi, ali činilo se da kraljeviću i nije sasvim bilo jasno...

Kraljević zbunjenim tonom tada upita mladića kipara: "Hvala ti od srca na instrukcijama, i na materijalu potrebnom za izradu slona, ali što zapravo ja moram raditi?" Mudri mladić mu tada odgovori: "Kiparstvo je jedan predivan zanat. Alat predstavlja naš um, vrlinu, a kamen smo mi sami. Da bi napravio prekrasnog slona od ovog, običnog kamena veličine tvoje šake, tvog srca, moraš samo otkloniti ono što nije slon, baš kao što svako od nas mora otkloniti ono što nismo mi da bi naša srca zablistala. Proces nije lagan i bit će puno prašine, možda i ozlijediš svoje ruke, ali jednom kad od kamena napraviš figuru divnog slona, shvatit ćeš da se to žrtvovanje isplatilo.". Tako je kraljević vremenom shvatio poentu kiparstva, ali i života, te je tako svakog dana bivao sve bolji u ovom predivnom zanatu, ali ono što je još vaznije, postajao je i bolji čovjek, koji će jednoga dana naslijediti svoga oca.

 Tu je ovoj kratkoj priči kraj… Mada ne volim davati tumačenja niti insinuirati poruke koje pisac ili govornik želi poslati, to nikada nisam volio, ni na časovima lektire u školi. Ja sam određenu priču, roman ili pripovijetku shvatio na taj način, moj prijatelj na neki drugi i to je okej. Ali jedna činjenica da bude jasna - sve što blista zahtjevalo je puno žrtvovanja i odricanja, kao slon napravljen od kamena u ovoj priči. Da li smo spremni da žrtvujemo imena, prezimena, titule, slave, uvjerenja, sva uvjetovanja da bi naša srca zablistala ili ćemo se prepustiti kratkom igrokazu, iluzijama i zabavi te ciklusima samsare da nas nose kao što divlje more nosi brodove i barke? E sada kako izaći iz te samsare, za to nemam lijek, to moramo pitati mudrace i vjerodostojne duhovne učitelje... 

Hvala Vam na pažnji i do neke naredne prilike... do narednog čitanja šaljem Vam lijep pozdrav!

Alek Boras