Kao ogledala…

  Stojim svako jutro ispred ogledala, i čudim se tom nevjerovatnom predmetu. Gledajući odraz svog lica u ogledalu, pitam se, krije li moje lice lica još? Krije li ogledalo odraz svega onoga što jesam, što doživjeh i što ću još doživjeti? Taj mistični drevni predmet reflektuje naše odraze, koji možda i nisu naši. Ko zna šta je zapravo naš odraz? Ko zna što smo uistinu mi ispod sjenki ogledala... Možda je i ovaj cijeli svijet igra ogledala. Ogledala u kojima vidimo druge ali nismo sposobni vidjeti svoje odraze u njima. U ovom slučaju ogledalo može biti metafora za svijest koju smo zaboravili. Na empatiju koju smo potisnuli zarad svojih sebičnih ciljeva i prije svega samopoštovanje. A ko je taj koji, cijelu ovu igru zna, ko je taj koji pleše sam, i koji tajne ovog maskenbala zna? Ko smo mi u cijeloj toj igri zvanoj život?

  Ispod odraza malih lica i ispod krinki sami smo uvijek sa sobom. Usamljeni i zaboravljeni ali postoji neko u nama ko nas nije zaboravio. Šta je zapravo život? Onaj osjećaj postojanosti koji nikada ne prestaje ili tajanstveni glas u nama koji nas nekad iskušava, nekad kori a nekad nagrađuje? Da li je zapisano sve u izlizanim kartama nebeskog tarota, ili nas talasi nose kao ruža vjetova? Nekad mi se čini da je ovaj život na Zemlji jedna pokora koju moramo proći da bi se vratili u svoje izvorno biće i da bi se vratili izvornom biću, nekad kao katarza za greške načinje milijunima života unatrag, nekada kao dar kojeg trebamo cijeniti i štititi.

Čovjek se definira kao svjesno biće, ali zaboravljamo da smo i mi životinja koja ima odgovornost da štiti ostale nezaštićene životinje i živa bića, kao što roditelj štititi svoju nezaštićenu djecu. U ovoj igri riječi i metafora u kojima ogledalo igra glavnu ulogu, možemo li shvatiti da smo mi ovdje samo ogledala. Možemo li vidjeti sebe u tuđoj koži, možemo li razumijeti da smo svi nekada bili bića koja nas okružuju? Od kamenja do svetaca sve do zlikovaca, serijskih ubojica i najstrašnijih demona. Iz astrologije naučih da smo svi ogledala jedni drugih i da svi postojimo u natalnim kartama jedni kod drugih. Od kamenja i trave koje gazimo svakodnevno, do naših prijatelja i smrtnih neprijatelja. Neki to zovu karmom u potrazi za mokšom, neki iskušenjem... Zašto onda sudimo jedni drugima kad smo u tuđim odrazima svi isti? Zašto smo jedni protiv drugih kad smo svi jednako okrunjeni krunom grijehova, jer da nije tako ne bi bili u ovom svijetu gdje lijemo slatke suze i kušamo gorku ljubav, već u nekom boljem, puno ljepšem, gdje mali mistični dječak vječno svira svoju flautu od koje i ptice na granama svojih nebeskih kalpavrikša drveća zastaju i liju suze ljubavi.

U igri materijalnog postojanja u koju smo upleteni šarenim klupkom na čijem se kraju uvijek krije tajna, upakirana crvenom ili crnom mašnom, zaboravljamo zastati i pogledati svijet oko sebe. Vidjeti svoj odraz u kapljicama kiše, u šljunku na tlu, u pticama koje pjevaju na grani, u ribama koje plivaju rijekama, jezerima i morima, da ne govorimo o ljudima, prijateljima i neprijateljima i slučajnim prolaznicima. Možda smo previše zavrtjeli ovaj rulet, ili smo upetljanji u banjanovo korijenje ili u klupko sebičnosti i oholosti koje ne može razmotati ni boginja Ariadna koja je Tezeju pokazala izlaz iz labirinta užasa, niti nebeske vile čuvarice. Znanje i samopoštovanje nam je potrebno da bi imali empatiju prema drugima, jer drugi ne postoje, oni su na kraju krajeva samo odraz nas samih. Potrebno nam je znanje koje daju samo oni mudri i oslobodjeni. To su ljudi koje ne možemo vidjeti na malim ekranima, niti lažni četverorazredni kvaziučenjaci koji prosipaju floskule u moru vražjeg otpada, koji nas od malih nogu plaše rajem i paklom. Šta su raj i pakao, kada se ove dvije suprotnosti svakog trena spajaju u nama samima? To naprosto srce bira..., a na kraju krajeva ipak Sunce je samo zrno Svemira a more jedna kap velika... Za nekog velika za nekog mala... Ponekad je mali korak do slobode veći nego pola Svemira, ali i za taj mali korak potrebno se boriti. Mislim da promjena svaka počinje od nas samih. Zato ne sudimo drugima, ni onima koji drukčije razmišljaju od nas, ni one za koje mislimo da su u krivu. 

  Astrologija kaže da je svjesnost sposobnost da sebe vidimo u odrazima drugih. Kad bi sebe na tren stavili u cipele naših neprijatelja, u ovom svijetu ne bi bilo stoljetnih ratova, razaranja i stradanja kojima svjedočimo. Lako je sebe vidjeti u odrazu istomišljenika, lako je vodu pretvoriti u paru, ali izazov je vodu pretvoriti u vatru i obratno. Onaj ko to uspije zaista je mudar čovjek. U ovom materijalnom svijetu, možda smo mi nekada, u nekim prošlim životima bili taj neprijatelj, terorista, serijski ubojica o kojem čitamo na portalima, janje probodeno na ražanj, posjećeno stablo ili spužva na dnu oceana osuđena na vječnost. Svako zaslužuje saosjećanje, što ne znači da svako zaslužuje da njegova djela budu oproštena, kao što ni nama nisu, te patimo u ovom prolaznom svijetu. Pogledajmo sebe u ogledalu svakog jutra i zapitajmo se... Osvrnimo se i pogledajmo se u očima drugih..., jer tamo gdje ovaj karneval, uloga imena i likova prestaje, život počinje... Ali šta ja znam o svijetu i životu? Ja sam u duši samo dvanaestogodišnji dječak u tijelu dvadesettrogodišnjaka...

Alek Boras